PRVA ŽENA DOKTOR NAUKA
Matematika kao smisao života
V. Lazarević
Matematika kao smisao života
Sofija Krukovska Kovalevski (1850-1891) prva je žena doktor prirodnih nauka. Rodila se u porodici muzički nadarene Jelisavete Fedorovne Šubert i general-lajtanta Korvin-Krukovskog.
Sofijin put ne bi se uspješno trasirao da nije bilo strica Petra, čovjeka spremnog da odgovara na sva čudna i maštovita pitanja svoje bratanice. Imao je strpljenja i da ih sam smišlja, budeći u maloj Sofiji radoznalost za otkrivanje nepoznatog...
Pored fantaziranja i rasprava zašto se ludi Ivaniška iz bajke popeo na drvo kad s njega ne umije da siđe, da li je Sunce blizu ili daleko, gdje se nalazi kraj svijeta, stric joj je objašnjavao i kako se igra šah, šta je to kvadratura kruga...
Usadio joj je i zanos za učenje, a Sofija je rješavala zadatke ispod pokrivača, krijući se od oca, koji je smatrao da je velika nesreća za djevojku, buduću udavaču, ako pretjera sa učenjem, jer djevojkama mnogo znanja i ne treba, bar se tako mislilo u ono vrijeme.
Njen nastavnik ju je nazivao novim Paskalom, zapanjen kako je, još ne poznajući trigonometriju, uspijevala da riješi jedan zadatak iz optike. Bila je pravo malo čudo od djeteta.Kako u to vrijeme u Rusiji žena nije mogla da putuje bez pratnje oca ili muža, Sofija odlučuje da sklopi formalan brak s Vladimirom Kovalevskim i da onda svi otputuju na studije u Njemačku: ona, njena sestra Ana i Vladimir. Ovaj put mijenja njen život, u kome se nižu samo uspjesi, značajni i javno nagrađeni radovi, rješavanje matematičkih, ali i životnih problema. Studirala je u Hajdelbergu i Berlinu. Sa Anjom je njegovala ranjenike u Pariskoj komuni. Odbranila je doktorsku disertaciju iz oblasti filozofije matematike u Getingemu. Bila je profesorka na Stoholmskom univerzitetu. Polemisala je s Laplasom i njegovim stavom iznijetim u „Nebeskoj mehanici" da je Saturnom prsten sastavljen od tanjih prstenčića koji ne utiču jedan na drugi, dok njihov poprečni presjek ima oblik elise.
Njeni proračuni bili su tačniji i ona je pokazala da je presjek Saturnovog prstena ovalnog oblika. Sofija Kovaleski u svojim uspomenama objavljenim u knjizi „Rusko djetinjstvo" kaže da je „jedan čudan događajĆ bio presudan da matematika postane smisao njenog naučnog života.
Poslije ruskog poraza u Krimskom ratu, strahujući da bi mužici mogli da se pobune, Sofijin otac seli se s porodicom na posjed Polibino, blizu litvanske granice. Imanje je još bilo poveliko, uprkos velikom broju parcela koje je general prodavao da bi izmirio kockarske dugove. Bio je strastveni kockar, ali je ipak vodio računa i o porodici. Ubrzo je prestao da se kocka, svjestan da imanje treba ostaviti kćerkama, kad već nema nasljednika koji bi opasao sablju umjesto što bi se bavio prirodnim naukama kao njegove mezimice. Sofija i njena starija sestra Anja, s kojom će biti bliska do kraja života, prvi put trče šumom, beru jabuke, kravama i ovcama daju imena iz ruskih skaski, posmatraju kako se u kućnoj radinosti pravi votka.
Zapuštene sobe prostranog ljetnikovca dovode se u red, ali pri kraju radova ponestaju tapete. Moskva je daleko, pa dječju sobu oblepljuje litografskim otiscima sačuvanim sa predavanja o diferencijalnom i integralnom računu. Sofija satima proučava brojke i čudne znake u kojima prepoznaje nešto od onoga što joj je objašnjavao stric. Još ništa nije razumjela, formule su joj se duboko urezale u pamćenje, da bi kasnije, na časovima matematike, koristila ove formule s tapeta.
Sofija je filozofirala kroz matematiku, tumačeći svoju neobičnu ljubav prema ovoj nauci time da je mnogi smatraju dosadnom i tegobnom samo zato što nijesu naučili da se ona prilično razlikuje od suvoparne aritmetike. U stvari, tako bar ona kaže, matematika je mnogo više od očiglednog i vidljivog poretka stvari, što može da sagleda samo pjesnik koji, hodajući njenim poljem, primjećuje ono što je običnom pješaku zamorno i nevidljivo.
Šezdesetih godina 19. vijeka, već djevojke, Sofija i Anja su istomišljenice s mladim buntovnicima, nihilističkim pokretom koji se tih godina javlja u Rusiji, i koji se odriču vrijednosti carističkog društva, vjerujući u snagu obrazovanja na koje podjednako imaju pravo i žene. Poznanstvo i razgovori s Fjodorom M. Dostojevskim, koji je u to vrijeme bio urednik književnog časopisa „Epoha", uvjeravao ih je da njihova želja za znanjem ne izaziva podozrenje kod pametnih i značajnih muškaraca.
Sofija Krukovska Kovalevski dobitnica je čuvene Bordinove nagrade za filozofsko rješenje problema rotacije čvrstog tijela oko fiksirane tačke, koji matematičari, iz samo njima znanih, a svakako poetičnih razloga, nazivaju „Vodenom nimfom matematike".
Sofijin put ne bi se uspješno trasirao da nije bilo strica Petra, čovjeka spremnog da odgovara na sva čudna i maštovita pitanja svoje bratanice. Imao je strpljenja i da ih sam smišlja, budeći u maloj Sofiji radoznalost za otkrivanje nepoznatog...
Pored fantaziranja i rasprava zašto se ludi Ivaniška iz bajke popeo na drvo kad s njega ne umije da siđe, da li je Sunce blizu ili daleko, gdje se nalazi kraj svijeta, stric joj je objašnjavao i kako se igra šah, šta je to kvadratura kruga...
Usadio joj je i zanos za učenje, a Sofija je rješavala zadatke ispod pokrivača, krijući se od oca, koji je smatrao da je velika nesreća za djevojku, buduću udavaču, ako pretjera sa učenjem, jer djevojkama mnogo znanja i ne treba, bar se tako mislilo u ono vrijeme.
Njen nastavnik ju je nazivao novim Paskalom, zapanjen kako je, još ne poznajući trigonometriju, uspijevala da riješi jedan zadatak iz optike. Bila je pravo malo čudo od djeteta.Kako u to vrijeme u Rusiji žena nije mogla da putuje bez pratnje oca ili muža, Sofija odlučuje da sklopi formalan brak s Vladimirom Kovalevskim i da onda svi otputuju na studije u Njemačku: ona, njena sestra Ana i Vladimir. Ovaj put mijenja njen život, u kome se nižu samo uspjesi, značajni i javno nagrađeni radovi, rješavanje matematičkih, ali i životnih problema. Studirala je u Hajdelbergu i Berlinu. Sa Anjom je njegovala ranjenike u Pariskoj komuni. Odbranila je doktorsku disertaciju iz oblasti filozofije matematike u Getingemu. Bila je profesorka na Stoholmskom univerzitetu. Polemisala je s Laplasom i njegovim stavom iznijetim u „Nebeskoj mehanici" da je Saturnom prsten sastavljen od tanjih prstenčića koji ne utiču jedan na drugi, dok njihov poprečni presjek ima oblik elise.
Njeni proračuni bili su tačniji i ona je pokazala da je presjek Saturnovog prstena ovalnog oblika. Sofija Kovaleski u svojim uspomenama objavljenim u knjizi „Rusko djetinjstvo" kaže da je „jedan čudan događajĆ bio presudan da matematika postane smisao njenog naučnog života.
Poslije ruskog poraza u Krimskom ratu, strahujući da bi mužici mogli da se pobune, Sofijin otac seli se s porodicom na posjed Polibino, blizu litvanske granice. Imanje je još bilo poveliko, uprkos velikom broju parcela koje je general prodavao da bi izmirio kockarske dugove. Bio je strastveni kockar, ali je ipak vodio računa i o porodici. Ubrzo je prestao da se kocka, svjestan da imanje treba ostaviti kćerkama, kad već nema nasljednika koji bi opasao sablju umjesto što bi se bavio prirodnim naukama kao njegove mezimice. Sofija i njena starija sestra Anja, s kojom će biti bliska do kraja života, prvi put trče šumom, beru jabuke, kravama i ovcama daju imena iz ruskih skaski, posmatraju kako se u kućnoj radinosti pravi votka.
Zapuštene sobe prostranog ljetnikovca dovode se u red, ali pri kraju radova ponestaju tapete. Moskva je daleko, pa dječju sobu oblepljuje litografskim otiscima sačuvanim sa predavanja o diferencijalnom i integralnom računu. Sofija satima proučava brojke i čudne znake u kojima prepoznaje nešto od onoga što joj je objašnjavao stric. Još ništa nije razumjela, formule su joj se duboko urezale u pamćenje, da bi kasnije, na časovima matematike, koristila ove formule s tapeta.
Sofija je filozofirala kroz matematiku, tumačeći svoju neobičnu ljubav prema ovoj nauci time da je mnogi smatraju dosadnom i tegobnom samo zato što nijesu naučili da se ona prilično razlikuje od suvoparne aritmetike. U stvari, tako bar ona kaže, matematika je mnogo više od očiglednog i vidljivog poretka stvari, što može da sagleda samo pjesnik koji, hodajući njenim poljem, primjećuje ono što je običnom pješaku zamorno i nevidljivo.
Šezdesetih godina 19. vijeka, već djevojke, Sofija i Anja su istomišljenice s mladim buntovnicima, nihilističkim pokretom koji se tih godina javlja u Rusiji, i koji se odriču vrijednosti carističkog društva, vjerujući u snagu obrazovanja na koje podjednako imaju pravo i žene. Poznanstvo i razgovori s Fjodorom M. Dostojevskim, koji je u to vrijeme bio urednik književnog časopisa „Epoha", uvjeravao ih je da njihova želja za znanjem ne izaziva podozrenje kod pametnih i značajnih muškaraca.
Sofija Krukovska Kovalevski dobitnica je čuvene Bordinove nagrade za filozofsko rješenje problema rotacije čvrstog tijela oko fiksirane tačke, koji matematičari, iz samo njima znanih, a svakako poetičnih razloga, nazivaju „Vodenom nimfom matematike".
V. Lazarević
