Srpske legende

Legenda o Cvijetima
Autor: Željko Tomic, Sokolac � Copyright Zeljko Tomic

U srpskom narodu postoji tradicija da se uoči Lazareve subote latice cvijeća potope u vodu, pa se ujutro tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko nije zapisao činjenicu kada je sve to počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da uoči svake Lazareve subote beru cvijeće, baš kao što su to i njihovi preci radili.

Toj drevnoj tradiciji naučila me je moja baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam, ali mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena kad sam i sam bio beba. Sa pet godina sam i ja sakupljao cvijeće po prostranom dvorištu naše kuće, pažljivo ga prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro smo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

A kada sam imao devet godina ispričala mi je i jednu priču. Kaže, da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže ko je tu istu priču ispričao mom kurđelu (pradjedi moga čukundjeda).

A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Ustvari, svake druge godine, domaćica kuće je rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina, a djete bi počelo da se suši, gubi apetit, i na kraju bi umrlo. I tako je nesrećni domaćin, svake druge godine, kopao malu humku pod kruškom iznad svoje kuće. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu da održe kod tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka.

Međutim, svi su htjeli da mu pomognu, pa se priča pročula na daleko. Karavandžije su tu priču prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baka, koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu djetetu opere lice i ruke vodom u koju je bilo potopljeno cvijeće. Rekla je još ta stara i premudra baba, da mračne sile pakla ne mogu ništa protiv snage mirisa proljeća, i da će nakon toga domaćin imati lijepu i zdravu djecu. Kako mu mještani tog crnogorskog zaseoka rekoše da je ta ista baka mnogima pomogla u nesreći, dobronamjerni karavandžija požuri da tu dobru vijest odnese na Romaniju.

Kako je Lazareva subota pala baš nekako u to vrijeme, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa svoga tek rođenog sina, opere po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ, i izraste u lijepog i snažnog mladića. Pričalo se na Romaniji da ih je bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da u toj porodici djeca više nisu umirala.

Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, pa i u Crnu Goru, i tako svi Srbi počeše da umivaju svoju nejač, a i sebe, sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.

Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski, i uznijela se u carstvo nebesko. Ja sam zapamtio ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da pitam iz kog sela bješe ona baka, koja je srpskom narodu otkrila tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.

Najlepse Vaskrsno jaje
U srpskom narodu postoji predanje da je jedan seoski knez objavio da će svog sina jedinca oženiti djevojkom koja mu donese najljepše vaskrsno jaje. Momak je bio dobar, lijep i stasit, pa su ga sve udavače iz okoline željele za muža. Danima su razmišljale kako da njihovo jaje bude najljepše i kako da pobjede svoje suparnice. Jedna djevojka je lukavo smislila da na jaje prilijepi svoj minijaturni portret, koji je naručila od jednog poznatog slikara. Druga djevojka je dala da se u ljusku utisnu biseri i drago kamenje, a neka bogata udavača je od zlatara naručila bogato ukrašeno, zlatno jaje.

Siromašna djevojka, po imenu Milica, je čvrsto vjerovala da ona nikako ne može da pobjedi u ovom takmičenju jer nije imala nikakvih mogućnosti da pripremi ili kupi neko skupocjeno jaje. Ipak, pošto je knez naredio da sve djevojke treba da učestvuju u takmičenju, poslije dužeg razmišljanja je zaključila da je najbolje da njeno jaje bude onakvo kakva je i ona sama - lijepa i skromna.

Smislila je i kako će to postići. Odabrala je jedno krupno jaje bijele ljuske, pa je na njega prilijepila nekoliko ovlaženih listića peršuna. Zatim je sve uvila u komadić, poput gaze rijetkog platna, da se listići ne bi odlijepili, i spustila jaje u vodu sa puno lukovine (listovi glavice crvenog luka). Kuvala je svoje jaje tridesetak minuta. I kada je skinula platno, ukazalo se smeđe obojeno jaje sa lijepim, bijelim šarama u obliku listića peršuna. Jaje je namazala sa malo ulja, da bi ono postalo još ljepše i sjajnije.

Legenda kaže da je mudri seoski knez pažljivo pregledao sva jaja koja su djevojke donijele i odlučio da za najljepše jaje proglasi ono koje je bilo obojeno na jednostavan, ali atraktivan i do tada neviđen način - pomoću biljaka koje rastu u Milicinoj bašti.

Od tada se nežno-bijeli listovi često viđaju na uskrsnjim jajima, a za to se koriste ne samo peršun već i listovi mirođije, maslačka, kao i drugih biljaka. A umjesto lukovine, za osnovnu boju se upotrebljavaju i spanać, koji daje lijepu zelenu boju, cvekla za ružičasto-crvenu ili šafran za žutu boju.

Ja lično mislim da bi svaka djevojka trebala da zna ovu priču. Možda će nekada biti raspisan konkurs sličan ovome, u kome ulog neće biti samo jedan obični knez, nego pravi pravcati - princ.

Legenda o prokletstvu sela
Leganda kaže da je u jednom selu živeo bračni par koji je bio u prijateljskim odnosima sa seoskim sveštenikom. Često su se posećivali pa je posle izvesnog vremena muž postao sumnjičav.

Jednog dana, sveštenik je, kao i obično došao da poseti prijatelje. Glasno je dozivao i nakon toga ušao u kuću. Zatekao je ženu kako prede.

Samo što je upitao gde joj je muž, muž je ušao u kuću i napao sveštenika da mu radi iza ledja, te da želi da mu preotme ženu.

"Naučiću ja tebe pameti" - vikao je gnevni muž i nesrećnog sveštenika svezao za drvo nasred dvorišta.

Vest o tome se nadaleko pročula, pa je tako dospela i do Vladike, koji je došao u selo, održao veliku Službu i glasno se pomolio:

"Ako je sveštenik kriv neka se osuši tako vezan za drvo, ali ako nije kriv neka se osuši drvo. U selu neka zauvek zavlada nesloga i meštani sve što im bude potrebno neka traže u drugim mestima".

Nekoliko dana kasnije drvo se osušilo a kletva je sve više počela da se ostvaruje.

Ovu legendu je na osnovu kazivanja starih meštana zapisao Vikentije Jovanović, novinar i urednik Radio Novog Sada, redakcije na rumunskom jeziku, i objavio u Almanahu na rumunskom jeziku za 1995. godinu.